Croatian

SIGETVAR

 

Sigetvar (Szigetvár) se nalazi na prostoru Južnog Zadunavlja, na južnom rubu Želica, na zapadnom dijelu Županije Baranja. Rječna voda potoka Almaša je nižim područjima već više puta prijetila poplavom.  

 

    Naziv naselja se u srednjovjekovnim izvorima ne nalazi pod nazivom Sigetvar, naime tada se na tlu naseobe Sigeta nije nalazila nikakva tvrđava. U dokumentima naselje se osobnim imenom prvi puta navodi 1383. godine (Szigeti – de Zygeth), kao i mjestopisnim nazivom 1391. godine (Zygeth). Obitelj je u vlasništvu imala trvđavu Sigeta te i sam opidij do kraja 15. stoljeća, naime, već od 1463. godine u svezi Sigetvara navodi se izraz "oppidum" koji upućuje da je riječ o gradu s poljoprivrednim znamenakama. U saobraćaju regije Južnog Zadunavlja grad je imao značajnu ulogu.

 

    Na mohačkom polju je od turske vojske mađarska vojska 1526. godine pretrpjela katastrofalni poraz. Nakon ove pogibije otvara se novo poglavlje u povijesti Sigetvara, a malo naselje stječe svjetsku slavu. Zahvaljujući postupnom prodiranju Turaka sredinom 16. stoljeća Sigetvar postaje u Južnom Zadunavlju najvažniji opidij.
Najjača utvrada Južnog Zadunavlja, u to vrijeme, bio je Siget, naime dok je tvrđava ovdje postojala, osmanlije nisu mogli u potpunosti zavladati zauzetim teritorijem Južnog Zadunavlja, kao ni u Slavoniji, dapače, kraljevski kapetani Sigeta držali su pod svojim nadzorom dravsku i dunavsku plovidbu te vojni put prema Budimu.

 

U obrani tvrđave najglavniji čibenik bio je potok Almaš, čija je voda, oko tvrđave, povećana nasipima. Na taj način dobiveno jezero je bilo prosječno široko 500 metara. Za vrijeme visokog vodostaja tvrđava se je dala jedva vidjeti. Tvrđa je imala trojnu konstrukciju: unutrašnja tvrđava, srednja tvrđva i vanjska tvrđava. U unutrašnjoj tvrđavi je podignuta od kamena jedina uzana kula; ovdje je stajao jedan trokatni toranj, te čuvao u njoj puščani prah, topovske kugle, a bio je i slagalište oružja. Srednju tvrđavu od unutrašnje tvrđave odvajala je svega jedna palanka, gdje je stajala kapetanova kuća. Ovu su jedinicu zaštićivale tri kule. Između srednje i vanjske tvrđave nalazio se vodeni šanac, širok od 15 do 20 metara, a dubok 3-4 metra, te dobivao vodu iz jezera, koje je natapao potok Almaš. Vanjsku tvrđavu je zaštićivala palanka visine od 7-8 metara, a ovdje se pored jugoistočne kule tvrđave otvarala kapija koja je vodila u grad, te ovdje je podignuta i crkva. Grad je na jugu tvrđave s tvrđavom povezan s jednim dugačkim drvenim mostom. 

 

1561. kapetanom trvđave postaje najveći vlastelin Južnog Zadunavlja, hrvatski ban i glavni kapetan Zadunavlja Nikola Šubić Zrinski. U njegovim rukama se je našla uprava s područjima ispod Balatona, prema jugu. Za vrijeme, kada je on bio kapetan tvrđave, odigrao se najveći povijesni događaj u životu Sigetvara. Sultan Sulejman II. je 1566. vodio svoj posljednji vojni pohod s ciljem zauzeća Beča.

 

Turska vojska od 100.000 vojnika je međutim 5. kolovoza pristigla pod Siget i započela s opkoljivanjem tvrđe. Zrinski je tvrđavu mogao braniti sa svega 2.500 vojnika jer mu austrijski car nije poslao pojačanje. Opsadu je vodio Ali Portug. Novi grad (Újváros) koji je izgrađen nakon opsade 1556. Hrvati i Mađari ubrzo su predali, a Stari grad (Óváros) se je mogao održati do 19. kolovoza, te se tada Zrinski sa svoja 800 ostala vojnika zatvorio u tvrđavu. Turci su 5. rujna upali u tvrđavu, poslije eksplozije pušćanog praha u jugozapadnoj kuli. Tako se Zrinski sa 200 vojnika povukao u unutrašnju tvrđavu. Ovog dana je preminuo i Sulejman, međutim njegova smrt se čuvala u tajnosti, ne da u turskom taboru zavlada bezglavlje. Njegovu utrobu su pokopali pod njegovim šatorom, na današnjem području Turbeka, te je na ovom mjestu kasnije sagrađen turbet, koji je zaštićen palankom. Sultanovo tijelo je balzamirano, a poslije opsade vraćeno kući. Branitelji su iz gorućeg grada 7. rujna ujutro izbili i birali junačku smrt. Turci su glavu Zrinskog poslali u vojni tabor u Đuru (Győr) pa je u Čakovcu stavljena na vječiti počinak, dokle mu je tijelo pokopano u Sigetu. Turci su za vrijeme opsade izgubili nemalo 30.000 vojnika, što u 16. stoljeću dotada nije bilo takva primjera. Tvrđava je zadovoljila svojoj namjeni: blizu četvrt stoljeća je očuvala mađarsku nazočnost na turskom okupiranom području, sačuvajući na taj način mađarski etnički korpus u Baranji i Tolni, međutim, unatoč junačkom otporu ipak je poražena. Padom tvrđave tursko-mađarska granica na Južnom Zadunavlju pomjerena je prema zapadu s više tuceta kilometara.

 

Sigetvara je dočekala stodvadesetdvogodišnja osmanlijsko-turska vladavina. Tvrđava je postala važnim čibenikom obrambenog pojasa austrijskih provincija, prostiravši se od Drave do Balatona te je ovdje stacionirani vojni garnizon bio jedan od najvećih. Ovo je iz strateških razloga iznimno važno, naime, Siget je bio središte sandžaka pored granice, a njegovi begovi koji su upravljali ovim područjem ubrajali su se među one s većim prihodima. Njegova prva bega Iskendera su već poslije 4 dana zauzeća tvrđave dali pogubiti. Istaknuti značaj je imao Sigetvar time, što je u njegovoj blizini podignut turbet sultana Sulejmana, a pored kojega je sagrađen i derviški samostan.

 

Najveća šansa za ponovnim povratkom tvrđave pokazala se je 1664., međutim, vojska Nikole Zrinskog, pjesnika i vojskovođe, praunuka sigetskog heroja, za vrijeme svog glasovitog zimskog pohoda, zbog manjka odgovarajuće opreme, nije počela s opsadom Sigetvara.

 

Za vrijeme oslobodilačkih ratova, nakon neupsjele turske opsade Beča 1683., Sigetvar je bio od turskih tvrđava, jedna od najjače pojačanih i vojskom snabdjevenih. Kršćanska cesarska vojska poslije 10-to mjesečne blokade, za vrijeme izričito krute zime, 13. veljače 1689., uslijed nestašice hrane branitelja, zauzima grad, naime, Turci su se predali. Novi zapovjednik tvrđave postaje Gabriele Vecchi. Osmanlijsko razdoblje povijesti Sigetvara time je i okončano.   

 

Varga Zoltán, Prevod: Frankovics György